SIRENOTEKA

Subtitle


Sanela Husić-Musabašić, ilustratorica



Nikad nisam izišla iz svijeta bajki 

                                                                                                     Autoportret umjetnice


Slikarica i kiparica Sanela Husić-Musabašić među najtraženijim je autorima ilustracija u BiH. Imala je samo 17 ljeta kada su joj objavljene prve ilustracije u knjigama za djecu. Dvije godine ranije stigla je  

iz Banovića u Sarajevo kako bi upisala slikarstvo u Srednjoj školi 

primijenjenih umjetnosti. 


Tokom našeg prvog susreta, prije desetak godina, Sanela je studirala kiparstvo i bila među najperspektivnijim studentima Akademije likovnih umjetnosti. S prijateljima i kolegama je tih dana oslikavala zidove sarajevske dječije Onkologije, dajući od srca svoj volonterski dar mališanima oboljelim od raka. 

                                                                                           Ilustracija za priču 'Zlatna jabuka'


Iz godine u godinu gradi prepoznatljiv umjetnički stil, a njene naslovnice književnih djela za djecu itekako su zapažene i van granica BiH. Ipak najdraže joj je bilo raditi ilustracije za knjige bajki bosanskohercegovačkih autora. 


Autorka je skulpture i vizualnih rješenja plaketa za festival FEDU, a na Festivalu Bajka vodi i kreativne radionice za djecu, gdje nove generacije mogu osjetiti svu tu silnu energiju, maštu i razigranost koju posjeduje. Zajedno sa još pet vrsnih BiH likovnih umjetnica, sudjelovala je u izradi nagrađenih ilustracija za knjigu Zlatne bosanske bajke (u izdanju MK), koja je plod želje za očuvanjem BiH usmene književnosti. Uz sve to, šest knjiga iz dječije digitalne edicije Sirenoteka obogaćene su njenim prekrasnim ilustracijama.


                                                                         Ilustracija za Vilenjakovo pero, festivalska knjiga FEDU

Sa istom strašću kakvu gaji prema umjetnosti, ova nadarena slikarica i kiparica posljednjih godina se posvetila majčinstvu. Gledajući fotografije njenih mališana dok se pentraju po drveću, sade cvijeće, salatu, skupljaju kukce, igraju se sa psima, a potom vježbaju slova, brojeve, slušaju priče itd., svi bismo možda poželjeli da se vratimo u djetinjstvo i da nas takva jedna entuzijastična mama pusti da skačemo, trčimo, da se zaprljamo … da budemo kreativni do mile volje. Pogotovo u ovo skučeno vrijeme pandemije.


Odakle te nepresušne zalihe strpljenja? –  pitamo s trunkom zavisti i s mnogo prijateljskog divljenja. 


SHM: Onog trenutka kada sam se rodila kao mama – rekla bih da se kao mame i tate rađamo kad i naša djeca – shvatila sam da uz svoju djecu i ja ponovo rastem, ponovo učim, a najprirodniji način učenja je kroz igru. Oduvijek sam voljela da se igram. Moja majka kaže da, u djetinjstvu, ni jedan moj dan nije bio dovoljno dug za igru. Čini mi se da sam taj zanos, zanos slobodne igre, zadržala do danas. Svi smo mi strpljiviji i sretniji kada se igramo. 


Ovih dana djeca i ja mnogo vremena provodimo u prirodi. U martu, kada smo bili “zatvoreni”, pročitala sam informaciju da djeca godišnje provode oko 1.200 sati ispred ekrana. To međunarodno istraživanje sigurno nije obuhvatilo našu zemlju, ali svejedno, 1.200 sati?! To su skoro dva mjeseca u godini, a ustvari “samo” tri do četiri sata dnevno. Zvuči nepojmljivo, jer se radi o godišnjem prosjeku u koji čak nije uključena online nastava. Dok sam istraživala, otkrila sam da postoji cijeli niz mogućnosti i načina da umaknemo takvoj realnosti. Iako porodično nemamo problem sa “screen time” jer TV zapravo ne gledamo, a djeca nemaju pristup mobitelima, svejedno smo sebi postavili izazov koji će nas u slobodno vrijeme doslovno preseliti u šumu. Sada mogu reći da su nam dani satkani od avantura u kojima uz mnogo priča i bajki učimo o svemu što nas okružuje. Tako smo povremeno arheolozi, a onda biolozi, vrtlari ili graditelji, ali sve kroz igru i u traganju za novom spoznajom i inspiracijom. 


Istraživanje je važan dio svakog posla, zar ne - bilo da govorimo o majčinstvu ili slikarstvu?


SHM: Istina je, pokušavam da na sve sfere svog života gledam podjednako. Svaka spoznaja je korisna čak i onda kada nam se na prvi pogled čini banalnom. Uvijek se trudim da vrijeme provodim na koristan način. Bilo da čitam stručnu literaturu, sadim cvijeće ili šetam šumom, podjednako sam istraživački angažirana. Umjetnost je odraz stvarnosti, pa iza svakog umjetničkog djela stoje promišljanja koja se baziraju na spoznajama.


Ideju prospem kao sjeme, čekam da nikne, zatim je njegujem kao mladicu i naposljetku pustim da raste i da me vodi. To je taj ciklus koji želim ispoštovati i u životu. Velika je sreća kad znate u kojem trenutku nešto treba dati, a u kojem pustiti da se samo razvija i raste. 


Osim toga, zaljubljenik sam u prirodu što se može primijetiti u izboru bajki za koje radim ilustracije, a svi moji skulptorski radovi posljednjih godina nalaze se u simbiozi sa prirodom; to su organske forme, od recikliranih materijala i biorazgradive, tako da sve ono što dobijem od prirode jednog dana joj se vraća, postaje dijelom prirode. 


Nema svaki umjetnik u sebi 'ono nešto' da bi mogao udahnuti sliku i boju pričama za djecu, a posebno bajkama? Od čega se sastoji taj amalgam, potreban da se stekne povjerenje mladog čitatelja i s njim krene u izmaštani, bajkoviti svijet dječije ilustracije?


SHM: Svako je, čini se, roðen za nešto :) Nekad je dovoljno da smo odgovarajuće naravi, a nekada od okolnosti zavisi gdje ćemo se zateći. Kod mene ima i jednog i drugog. Još kao klinka u srednjoj školi imala sam sreću upoznati našeg velikog dječjeg pisca Šimu Ešića koji me nesebično uvukao u svijet dječje književnosti. U tom periodu sam upoznala književnike kojima sam se divila onda kao i danas, a koje sada mogu zvati “svojima”. Kad to kažem, mislim na sve one pisce u čijim knjigama se nalaze moje ilustracije, bolje je da sad da nabrajam, da nekog ne zaboravim.


                                                                    Ilustracija za knjigu Muhidina Šarića - Bajku o gavranu Gaku

Upoznala sam i ilustratore koji su vrhunski umjetnici, prvo Andreu Petrlik Huseinović koja je izvanredna ilustratorka, njene autorske slikovnice su objavljivane na svim kontinentima, a poslije i neponovljivog Svjetlana Junakovića koji je možda svojim odabirom djelovanja (kipar i ilustrator) uveliko uticao na to da se za studij opredijelim za kiparstvo koje sam u to vrijeme otkrivala. Cijeli taj maštoviti svijet u koji sam uplovila bio je više nego dovoljan da zagrizem  :)

                                                                                          Plakat za Vezeni most, Tuzla


I tako je to krenulo. Umjesto da se, odrastajući, odmaknem od knjiga bajki, ja sam ustvari dobila jedinstvenu priliku da još dublje uronim u njih. Zbog toga je, rekla bih, dio moje dječije duše očuvan do danas. Djeca oko mene to osjećaju, i možda zato sa mnom razgovaraju kao sa sebi ravnim. Tim prije što tokom stvaranja za djecu želim ideju i emociju prenijeti upravo onako kako bi to učinio i neki od malih čitatelja.


                                                                  Ilustracija za slikovnicu Jagode Iličić 'The Only Son of the Dragon'


Budući projekti? Želje? Snovi? 


SHM: Spletom okolnosti, protekle dvije godine su me naučile da pažljivije planiram. Nekoliko divnih knjiga već dugo čeka da ih oslikam, a odavno maštam i o autorskoj slikovnici. Sadašnju pauzu u radu doživljavam kao period metamorfoze, sazrijevanja i premda sam nestrpljiva da se vratim kistovima, znam da je to stvar zrelosti - da procijenim trenutak kada se u potpunosti mogu predati stvaranju. U međuvremenu uživam u svakodnevnim malim avanturama u prirodi i skupljam materijal za nove priče. Moja djeca, moji najdraži vragolani Alan i Mila, su mi neiscrpna inspiracija.