Dobra igra

Sasvim slučajno počela je igra Mališe i Veliše. U parku, pored rascvjetalog grma, Veliša je nešto tražio. Kopao je i kopao po zemlji. Ništa neobično za jednog cuku.

Kad tamo, ispod, u rupi: spavao je ružičasti mali miš, koji će se kasnije predstaviti kao Mališa.

"Otkud ti ovdje?" upitao je mišonja.

"Eh, samo da znaš, koliko mi je vruće! Tražim malo hlada da se osvježim", veliki bijeli pas je samo donekle rekao istinu. Osim hlada, uvijek je tražio nešto za grickanje, a znao je u par zalogaja smazati i miša. Ali ovaj mišić je bio veoma ljupko stvorenje. Prava beba.

"Kad si već tu, predlažem da se igramo skrivača ili žmurke", cijukao je Mališa.

"Može?"

"Može. Može, naravno. Hajde ti prvi žmiri", lukavo se nasmiješio rundavi bijeli pas.

Mališa se uzvrpoljio. Planirao je zbrisati u mišju rupu čim pas zatvori oči. A što će sad?!

Maleni je teško uzdahnuo i zažmirio.

Veliša je oblizivao brke. Eh, vrijeme je za užinu! Čim je to pomislio, zarežao je. Bio je ljut na samog sebe. Obećao je da će se igrati, a ne užinati. A obećanje je obećanje.

Osim toga, bilo mu je žao tog bespomoćnog malog stvora. Neko vrijeme je oklijevao, a onda se njegova šapa spustila na goluždravog mišića. Pomilovao ga je po glavi.

Mališa je otvorio oči, presretan što je ostao živ.

Od tada su ova dvojica nerazdvojni. Zajedno kopaju tunele u zemlji, a onda se igraju skrivača, jureći od jednog do drugog grma šipka. S vremena na vrijeme Veliša odluta daleko, daleko, tako da ga Mališa ni u snu ne može stići. A Mališa se zarovi duboko, duboko, pod zemljom, pa Veliša nikako ne može do njega. Ali najčešće se igraju

skupa. Veliša tada uspori korak, a Mališa ne ide preduboko.

Cuko i miš otkrili su tajnu dobre igre. Jer, oni ne iskorištavaju slabosti onog drugog, nego se raduju i najmanjem uspjehu svoga prijatelja.