PRIJATELJSTVO JE NAJVAŽNIJE

Gostovanje u Edukativnom centru Teta Pričalica, u Vogošći

Fahrudin Kučuk jedan je od rijetkih bh. književnika koji pišu isključivo za djecu. Osnivač i direktor Festivala za dječiju umjetnost FEDU višestruko je nagrađivan, a dvaput je nominiran za Astrid Lindgren Memorijalnu nagradu za dječiju književnost, 2016. i 2019. godine. Ovih dana izlaze njegove Bajke za djecu i majke. Da krenemo od naslova?

Kao što se vidi iz naslova, pojedine priče iz ove divno ilustrirane knjige mogu čitati i djeca i odrasli (Biseri, Miris jedne posebne noći). Djeci sam namijenio basne i bajke: Stonoga i prijatelji, Čarobni konj, Carska kokoš, Kraljevski miris, U šumi iza bukve, i Magarčeva tajna. Tu je i još jedan segment – Priče iz moje ulice (Trešnja i sat, Profesor Zike i njegov mačak, Golubovi). Na moju, i na radost čitatelja, ilustracije je uradila Enesa Ustamujić-Sejdić, predgovor je napisala Jagoda Iličić i zaista se nadam da će ova knjiga obradovati i najmlađe i one nešto starije.

U Gradskoj biblioteci Kakanj

Uskoro kreće promocija, uz poštovanje svih mjera zaštite. Za početak knjiga stiže u Vogošću, Kakanj, Tešanj…. Decembar je mjesec darivanja, razdoblje lijepog mira, ljubavi, i mislim da su se djeca zaželjela druženja s knjigom.

U Gradskoj biblioteci Tešanj

Već pet godina zaredom, ubrzo nakon Festivala FEDU, izlazi 'Vilenjakovo pero' gdje se objavljuju najbolje priče za djecu iz pera poznatih književnika ali i priče nagrađenih učenika. Čini se da u maloj zemlji, kakva je BiH, ima zaista mnogo nadarene djece? Koliko FEDU može pomoći u stasavanju nove generacije pisaca, posebno onih koji stvaraju za djecu?

Drago mi je što mogu primijetiti da se neka djeca, možda njih desetak, stalno javljaju, šalju literarne radove na konkurs, a neki bivaju i nagrađeni. Već dvije godine zaredom nagradu je primio dječak iz Breze, Ahmet Čengić. Njegov talent potvrdio je stručni žiri u sastavu Mirsad Bećirbašić (predsjednik), Lidija Pavlović- Grgić, Šefik Fiko Daupović, Draško Došljak iz Crne Gore i Slavica Lončarić Đugum iz Hrvatske. Svima nam je drago što vidimo iz dječijih tekstova kako iz godine u godinu napreduju. Dok je Festival još bio u povoju, rekao sam da ću biti presretan nakon sedmog ili osmog festivala ako dočekamo da se neki dječak ili djevojčica, sudionik Festivala, odluči profesionalno baviti pisanjem, glumom…

Jedna od ilustracija za priču Miris jedne posebne noći

I sad je to vrijeme došlo?

Mislim da dolazi. Djeca mogu sudjelovati u četiri programska segmenta: književnost, teatar, muzika i likovna umjetnost. Kad god raspisujemo takmičarski dio programa za odrasle, ujedno ga raspisujemo i za djecu. Nije cilj Festivala da djeca samo sjede i gledaju predstave, da se razonode i razigraju. Naravno, i to je važno i potrebno djeci. Ali organizatori zapravo žele potaknuti mlade ljude da budu sudionici a ne posmatrači i da prepoznaju svoj talent u jednom od četiri segmenta. Nagrade su novčanog karaktera, sa plaketama i statuama. Mislim da je svojevrsna nagrada i objavljivanje radova u knjizi kakva je Vilenjakovo pero. Ja stvarno ne znam da li još negdje u regionu djeci od 10, 11, 12 godina pružaju priliku da im se literarni radovi objave u takvoj jednoj knjizi sa tako kvalitetnim ilustracijama i rame uz rame s profesionalnim piscima.

Prema tvom tekstu 'Stonoga i prijatelji' nastala je predstava Lakonoga u čarobnoj šumi u adaptaciji i režiji Rijada Ljutovića. Za tu predstavu uvijek se tražila karta više?

Osim uspješne muzičke basne Lakonoga u čarobnoj šumi, svojevremeno su bile zapažene i predstave zasnovane na mojim tekstovima: Čudovište iz pozorišta i Lutkarova djeca, i Tko se boji mraka još. Ustvari, jedan sam od rijetkih bh. autora čije su priče uprizorene u teatru. Možda sam ja sretnik u tom pogledu. I volio bih da i moji kolege mogu osjetiti tu sreću kakvu sam ja osjetio na generalnoj probi svoje prve predstave 'Tko se boji mraka još'. Riječi koje sam pisao dobile su neki nevjerojatan, gotovo svemirski prizvuk, dok ih je svojim glasom bojio (sada pokojni) Ante Hrkač, čuveni lutkar, i u jednom trenutku sam se upitao: da li je moguće da je ovo moj tekst. Obuzele su me snažne emocije i na pola predstave sam zaplakao. Plakao sam od radosti ali proradila su i sjećanja… neki ljudi, meni dragi, sigurno bi me vidjeli u drukčijem svjetlu nakon predstave… majka, otac… oni koji više nisu među živima…

Nastupila je pauza. Emocije našem sagovorniku nisu dopustile da u tom trenutku spomene još jednu i možda ključnu osobu, zbog koje se posvetio pisanju za djecu - kćerku Aidu, prvo dijete žrtvu u opkoljenom Sarajevu. Tada joj je bilo samo pet godina.

O svemu tome Fahrudin je već govorio, snimljen je i izvrstan Al Jazeerin film 'Lakonoga' o njemu i njegovoj Aidi koja sad iz nekog boljeg svijeta bdije nad ocem, bodri ga da piše i ne da mu da se stalno uzrujava zbog nepremostivog gubitka.

… Sve se to nekako skupi u čovjeku, ali obično sve biva kad mora biti. Ne može ništa prije, a ne može ništa poslije. Dakle, volio bih da svoje priče vide uprizorene i neki moji kolege, književnici, koji također žive i dišu za djecu.

O kojim književnicima je riječ?

To su ljudi koje ja iznimno cijenim, volim, poštujem i koji su dobrim dijelom uticali na mene, na moj rad: Mirsad Bećirbašić, Jagoda Iličić, Lidija Pavlović-Grgić, Marija Fekete-Sullivan i Šefik Daupović. Zato me raduje što su svi oni pristali napisati po jednu bajku za zajedničku zbirku pod radnim naslovom 'Šest vilenjaka'. Ta knjiga će biti objavljena do narednog Festivala dječije umjetnosti, u petom mjesecu 2021. I volio bih da to postane tradicija: da svake godine šest autora (gdje sam i ja uključen) objavi po jednu bajku. Tako bismo dobili značajan ciklus priča šest kvalitetnih autora.

Iza Tebe su brojni romani, slikovnice, pripovijetke, dramski tekstovi… Šta misliš, koju knjigu iz riznice Tvojih djela djeca posebno vole?

Prve četiri knjige koje sam ispisao i objavio bile su za malu djecu i sve četiri djeca podjednako vole: Tajna zvjezdane sobe, Patuljak Dado iz Popovog gaja, Potraga za patuljcima i Dedo Hambo i mačak Bimbo. Te četiri knjige sigurno se nalaze u svakoj biblioteci u BiH… To su kratki romani i namijenjeni su djeci do drugog, trećeg, eventualno do četvrtog razreda.

Nešto starija djeca vole roman Edo u crtanom filmu, koji je i nagrađen. Ta priča je krenula od istinitog događaja. Kao dijete sam želio, a vjerujem da nisam bio jedini, da jednostavno uskočim u crtani film. Za još stariji uzrast napisao sam trilogiju Mračno Kraljevstvo. Treći dio još čeka na objavljivanje…. Po svojoj formi, ne bih se sad želio porediti, drugi su napravili tu komparaciju – likovi iz trilogije ponikli su iz miljea odakle i Harry Potter i Gospodar Prstenova, s tim da je u Mračnom Kraljevstvu puno začudnih likova iz legendi srednjovjekovne Bosne…

I dobro su svi prihvaćeni - svi ti romani. Ali možda je ipak najbolje prihvaćen roman Tajna zvjezdane sobe; ta knjiga jeste za djecu ali je mogu čitati i odrasli. Djeca posebno vole i knjigu Patuljak Dado iz Popovog gaja … U svemu tome treba biti objektivan.

Djeca u sedmom, osmom, devetom razredu rado čitaju moj roman 'Čudni gosti', gdje dajem svoje viđenje o tome kako su nastale piramide. Možda je to prvi SF roman za djecu i mlade – od rata na ovamo. Da ne govorim o tekstovima za predstave, a tu je i nedavno objavljena zbirka pjesama I životinje maštaju, zar ne?

Kako sada izgleda čitanje vlastitih knjiga napisanih prije deset ili više godina?

Moram priznati da sam prije bio veoma nestrpljiv, jedva sam čekao da objavim svoje knjige. Čudio sam se kolegama koji po godinu dana 'peglaju' jedan te isti rukopis. Ali sam prije nekoliko godina shvatio da rukopis ima svoje vrenje, treba ga ostaviti da se malo kiseli, pa mu se vratiti kasnije, kad si svjež i nisi više opterećen tim tekstom; onda se mogu bolje vidjeti razne stvari, pa i greške, što leksičke, što druge… jer silina i želja autora da iskaže što je u njemu počesto izgleda kao šahovska partija: često onaj što gleda sa strane vidi daleko bolje poteze od onih što igraju. I zato autor treba uporno da se vraća svojim djelima i da ih 'pegla'.

Kažem, kad sam krenuo s pisanjem, kao da je iz mene izlazila bujica, nekakav mlaz - živ, jak, silan. Sad se to u meni smirilo, tok je laganiji. Poslušao sam Mirsada Bećirbašića i sad po pet-šest puta prolazim kroz isti rukopis. Naročito zato što ja volim formu romana, a to je duga forma i valja održati dinamiku, što je prilično zahtjevno. Neke su istine - istine, i ja ne oklijevam reći da još uvijek učim.

Kod mnogih pisaca postoji poruka koja se uporno provlači kroz njihova djela. Jesi li ti jedan od njih?

U jednoj pjesmi sam kazao: 'Prijateljstvo je toliko jaka riječ/ Preko nje ne možeš tek tako preć'. Mislim da u svim mojim knjigama ta riječ dominira bez obzira na radnju i mjesto događaja. Jasno mi je da je život sada brži, zbog nove dinamike, okruženja, tehničkih dostignuća, pa sada svi govore da im nedostaje vremena. Ono što sam ja iskusio kao dijete: da dan zaista traje 24 sata, toga više nema.. Toliko pomagala, a uvijek nedostaje vremena! Zapravo, vrijeme je konstanta, a nedostajemo mi, da proporcionalno podijelimo ljubav, prijateljstva, da osjetimo milinu proživljenog dana. Danas se zanemaruje činjenica da smo, kao ljudska bića, potrebni jedni drugima. Znači, prijateljstvo je moj moto, pokretač i najveća poruka.

M.F.S.

Sirenoteka