Nevidjena
Nevidjena
Na jednom jezeru, daleko od svakog grada, živjela je djevojka neviđene ljepote.
Odmah da kažemo, možda ona nije bila najljepša u tom kraju, ali mnogi su mislili da jeste. Nekima je izgledala kao plavuša porculanskog tena. Neki su je doživjeli kao nježnu crnku čokoladne boje kože. I da ne nabrajamo. Ovisno o mašti govornika postajala je crvenokosa, smeđokosa, vitka ili buca. Ljudi su naprosto zamišljali ono što vole, a sve to su pripisivali mladoj ženi koju zapravo nisu ni vidjeli. Zato su joj dali nadimak Neviđena.
Na njoj se jedino moglo primijetiti da ima bujnu, dugu kosu do koljena. Ali koje boje – teško je reći. Jer, njen lik skrivali su slapovi ogromnog vodopada. Neviđena je tu dolazila samo nakratko, razgledala je oko sebe a potom nestajala.
Za utjehu znatiželjnicima ostajala je divota osunčanih vodenih mlazova. Tokom cijelog dana oni su se presijavali u plavkastim i crvenkastim tonovima.
Sve više ljudi okupljalo se na rubu obale, odakle se pružao pogled na vodopad. Najčešće su dolazili neoženjeni mladići, i to iz svih dijelova svijeta. Nadali su se da će Neviđena jednog dana progovoriti ili bar malo razgrnuti vodenu zavjesu.
Kad je tajanstvenoj djevojci došlo vrijeme za udaju, iz jezera su izronile grane bambusa, a na njima jato minijaturnih, plavih ptica-pjevačica. Od njih je potekla melodična pjesma, nešto poput cimbala i zvončića:
Ako me želiš upoznati,
ako moju tajnu želiš doznati,
na put kreni bez dileme.
Istina će te dovesti do mene.
Jedino što tražim:
kroz vodopad prođi
a da se pritom
nimalo ne smočiš.
Na obali je nastalo komešanje, graja. Tri naočita i hrabra mladića odlučili su iskušati svoju sreću.
Prvi je od svoje ušteđevine kupio natkriveni brodić sa snažnim motorom. Mislio je da će tako, bez po muke, proći kroz vodenu zavjesu. Ali stigao je samo do slapova vodopada i shvatio da mu vodena masa ne dopušta prolaz. Kao da je pred njim stajalo neprobojno staklo! Razočaran, vratio se na obalu.
Drugi se bacio u još veći trošak i kupio je pravu malu podmornicu. „Ako prepreku ne mogu savladati, mogu je zaobići“, razmišljao je. „Ako ne mogu preko vode, idem zaobilaznim putem, pod vodom.“
No, i on se prevario. Ispod ga je dočekao nepremostiv vir - snažno je zavrtio podmornicu, a onda ju je izbacio u sami plićak jezera. Ošamućeni mladić ipak je osjetio olakšanje što je izvukao živu glavu.
Vidjevši kakve su nevolje snašle njegove prethodnike, treći mladić se zamislio. Shvatio je da u prvom slučaju nije bila dovoljna hrabrost. U drugom slučaju nije pomogla ni mudrost. Od pomoći nije bilo čak ni bogatstvo, uloženo u kupovinu plovila. Pa, šta mu onda preostaje?
Na put kreni bez dileme.
Istina će te dovesti do mene.
Ovi stihovi neprestano su mu odzvanjali u ušima.
„Kako će mi istina pokazati put?“ pitao se. A onda mu je sinulo.
Jednostavno je skočio u hirovito jezero. Kao dobar plivač, ubrzo se našao pred šumećim vodopadom. Začuđeno je gledao kako se vodena zavjesa sklanja pred njim. Uspentrao se na obližnji greben gdje je stajala Neviđena. Cijelom dužinom, kosa joj bješe ukrašena srebrnim kapljicama vode. Najednom mu je ponestalo daha. Djevojka je bila uistinu prekrasna, mnogo ljepša nego što ju je zamišljao.
Podignutih obrva, ona ga je neko vrijeme znatiželjno posmatrala. U pogledu joj nije bilo osude, ni odobravanja. Na kraju je rekla:
„Ne znam kako si uspio. Odjeća ti je mokra, sav si mokar. A trebalo je da ovdje dođeš, a da se nimalo ne smočiš“.
Mladić se nije dao zbuniti.
„Ako ćemo pravo, ispunio sam tvoju želju. Istina me je ovdje dovela, istina u mom srcu.“
Iznenada, na desno i lijevo rame djevojke sletjelo je ono jato malecnih plavih ptica. Zvonki cvrkut veselo je odjekivao:
Smočio se sav,
mokro mu odijelo,
Al' srce mu veliko, nepromočivo.
Ono je tebe, draga, htjelo.
Oklijevajući, Neviđena je i dalje krajičkom oka posmatrala mladića. Potom se nasmiješila. Bio je to, dakako, osmijeh neviđene ljepote i početak zajedničke priče, gdje strah od nepoznatog ustupa mjesto ljubavi.